Imaš me, kao niko prije, imaš previše..

Ti još uvijek brojiš poraze poslije mene. Ja sam prestala, shvatila sam. Ti si bio moj najveći i zadnji poraz u životu!

04.07.2015.

"Zamisli da nismo komplikovani..."

Dugo nisam pisala... Ne znam ni sama zašto. Kao što kaže Nura "Čovjek je gospodar samo neizgovorene riječi. Izgovorenoj ili napisanoj postaje rob." Dosta toga se nakupilo u meni, i ne znam kako sve to da pustim van. Puno toga se promijenilo. Promijenila sam se i ja. Postala sam odgovornija, zrelija.. Pustila sam neke ljude u život, i izgubila ih.. Kažu ne treba zadržavati nikoga, ako mu je dovoljno stalo ostat će. Zbog toga sam i pustila... Ne mogu više zadržavati ljude u svom životu ako ne žele ostati. Kao što rekoh, postadoh i ja zrelija. Valjda... Sjedim u kući mog oca, i razmišljam.. Dosta puta mi je mama postavila pitanje "Zašto mu uvijek ideš? Zašto se brineš o osobama koje se ne brinu o tebi?" Ne znam ni ja.. Valjda zato jer mi je otac, kakav god bio. Valjda jer u djetinjstvu kako treba nisam osjećala njegovu ljubav, pa sada težim ka njoj. Dobro je sve dok sam tu.. Kada odem, opet će biti isto. Opet će biti onaj isti tata koji je i bio svih ovih godina. Opet će mu trebati 3-4 mjeseca da se sjeti da ima još jedno dijete. Ali šta mogu... "Oprošteno tata!" - svaki put to kažem sebi kad trebam da ga posjetim.. Da... Oprošteno je!